Brojne zemlje svoj uspon na ljestvici konkurentnosti zahvaljuju upravo inovativnosti. Manje inovativne zemlje nastoje postići isto kopirajući njihove inovativne poslovne procese, odnose i modele. No, je li to najbolje rješenje kada znamo da se inovativnost temelji na primjeni novih ideja. Svaka zemlja, organizacija kao i svaki čovjek, posjeduje jedinstvenu kombinaciju raspoloživih resursa što uporabu jedinstvenog modela za poticanje inovativnosti čini gotovo nemogućim. Ovaj zanimljivi video govori upravo o tome.
utorak, 19. travnja 2011.
ponedjeljak, 18. travnja 2011.
Inovacijski kapacitet i konkurentnost Hrvatske
Inovacije i konkurentnost dva su usko povezana pojma. Na globalnom tržištu kojeg karakteriziju nikad jači konkurentski pritisci te sve sofisticiranije potrebe kupaca poduzeća moraju kontinuirano inovirati svoje proizvode, proizvodne procese te načine i filozofiju upravljanja kako bi preživjela. Važnost inovacija prepoznata je i na sastanku EU Vijeća održanog u Bruxellesu na kojem su doneseni zaključci kako su energetika i inovacije, uključujući radna mjesta, gospodarski rast i konkurentnost općenito, temeljni prioriteti Europske unije do najmanje 2020. godine. EU potiče inovacije provedbom CIP programa. CIP je EU program konkurentnosti i inovacija koji se provodi od 2007.-2013. godine te raspolaže budžetom od 3.62 mlrd EUR. Svrha ovog programa je:
- poduprijeti inovativne aktivnosti (uključujući eko-inovacije),
- osigurati bolji pristup financijama,
- osigurati usluge za potporu poslovanju u regiji,
- potaknuti bolje korištenje informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT),
- pomoći u razvoju informacijskog društva,
- promicati povećano korištenje obnovljivih energija i energetsku učinkovitost.
Osim ovog programa postoje još brojni programi i projekti namjenjeni poticanju inovativnosti no, prema riječima Gorana Radmana, oni neće biti dostatni za ostvarnje punog inovacijskog potencijala Hrvatske. ”Međutim, kako bi Hrvatska bila u mogućnosti realizirati navedene EU ciljeve, neće biti dostatno samo povećati ukupna ulaganja u istraživanja i razvoj. Hrvatski inovacijski sustav bremenit je neodgovarajućim brojem istraživača i zastarjelom strukturom sektora istraživanja i razvoja kojeg obilježava dominantan javni u odnosu na poslovni sektor. Istraživanje i razvoj u poslovnom sektoru čini tek nešto više od 30% ukupnog istraživačko-razvojnog rada i nije se godinama mijenjao, za razliku od drugih zemalja EU u kojima se udio istraživanja i razvoja u poslovnom sektoru stalno povećava. Osim toga, državni sektor istraživački je i razvojno u velikoj mjeri autarkičan i okrenut samom sebi te nije osposobljen obavljati funkciju nositelja suradničkih mreža i zajedničkih projekata te na odgovarajući način organizirati i koristiti ukupno raspoloživa nacionalna i EU sredstva i resurse. To posebno dolazi do izražaja u slaboj znanstveno-istraživačkoj suradnji akademskog i poslovnog sektora, a još i više u indikativno niskoj razini državnih investicija u napredne tehnologije kao poticaju razvoja inovacijskog kapaciteta i tehnološkom razvoju.
Iz svega rečenog moglo bi se zaključiti kako inovacijska politika i odgovarajući sustav podupirućih institucija nisu odgovarajuće usklađeni u funkciji povećanja hrvatskog inovacijskog kapaciteta. Utisak je kako se njima ne upravlja razmjerno njihovom značaju i prema deklariranim ciljevima nacionalne i EU strategije razvoja. Premda sustav čini velik broj institucija, a za programe poticanja inovativnosti se izdvajaju znatna proračunska sredstva, njihova neumreženost, neusklađenost i usitnjenost ne daju odgovarajući učinak. Sustav podržava tradicionalan hijerarhičan i linearan pristup usmjeren invencijama dok se zanemaruje suvremeni matrični i distribuirani pristup usmjeren razvoju inovacijskog kapaciteta prema triple-helix modelu, koji zahtijeva sinkronizirane i suradničke aktivnosti javnog i privatnog sektora odnosno državne uprave, gospodarstva i znanstveno-istraživačke zajednice. Ispravna makroekonomska politika i dalje će biti važan instrument upravljačke sposobnosti nacionalnih vlada, ali njihova glavna pažnja trebala bi biti usmjerena na konkurentnost. Primjeri nordijskih zemalja, koje ujedno kontinuirano zauzimaju i vodeća mjesta na ljestvicama konkurentnosti, pokazuju da je upravo dugoročno ulaganje u nacionalni inovacijski kapacitet temeljna pretpostavka osiguranja njihovog gospodarskog rasta i održivog razvoja. Modernim vladama inovativnost je primarni cilj za ostvarenje uspješne industrijske i poslovne politike, ali i politika u oblastima kao što su obrazovanje, zapošljavanje i oporezivanje. Hrvatska pripada skupini tranzicijskih zemlja čija gospodarstva teže prelasku u fazu ekonomskog razvoja vođenu inovativnošću. Zbog kontinuiranog stagniranja i relativnog slabljenja svoje konkurentnosti Hrvatska bi mogla izgubiti tranzicijsku dinamiku. Hrvatska može unaprijediti svoju nacionalnu konkurentnost povećanjem inovacijskog kapaciteta, a jačim fokusiranjem na ostvarivanje ciljeva EU strategije ’Europa 2020’ ostvariti dinamične stope gospodarskog rasta i društvenog razvoja te dosegnuti prosječan osobni standard građana EU do 2025. godine.”
nedjelja, 17. travnja 2011.
Pozicija Hrvatske prema "Izvješću o globalnoj konkurentnosti 2010.- 2011."
Ove godine Hrvatska je zauzela 77. poziciju na globalnoj ljestvici konkurentnosti što predstavlja nastavak negativnog trenda i pad za 5 mjesta u odnosu na prošlu godinu. Vodeću poziciju i ove godine zauzela je Švicarska a slijede ju Švedska, Singapur, SAD, Njemačka, Japan, Finska, Nizozemska, Danska i Kanada.
 |
| Izvor: http://www.konkurentnost.hr/ |
Ovogodišnji rezultati Hrvatske ukazuju da je najveći pad zabilježen u efikasnosti tržišta rada (113.) i roba (110.), razvijenosti financijskog tržišta (88.), te poslovne sofisticiranosti (92.). Zabrinjavajući su nalazi kvalitete institucija (86.) u kojoj posebno značajno mjesto zauzima efikasnost javne uprave i sudstva. Faktori koju su ocijenjeni kao jača strana Hrvatske su infrastruktura (41.), tehnološka spremnost (39.) te visoko obrazovanje (56.).
 |
Nacionalno vijeće za konkurentnost prošle godine provelo je anketu u 98 hrvatskih poduzeća. Anketirani gospodarstvenici najproblematičnijim faktorima za poslovanje u Hrvatskoj ocijenili su:
- nisku učinkovitost javne uprave
- porezne stope
- porezne regulative
- korupciju
- pristup financijskim izvorima
- restriktivno radno zakonodavstvo
- kriminal i prijevare.
Prema Nacionalnom vijeću za konkurentnost: „Sve lošija konkurentna pozicija Hrvatske reflektira i dublje probleme koje možemo okarakterizirati kao opću društvenu upravljačku krizu. Upravljačka kriza odnosi se prije svega na državu odnosno državne institucije, gdje se reflektira iz društva u cjelini.
Glavni problemi su prepoznati – sad nam je potreban fokus na provedbu konzistentnih i povezanih koraka koji će mijenjati:
- Javnu upravu, sudstvo, regulativu
- Inovativnost
- Poslovnu sofisticiranost
- Tržište rada i roba
- Financijsko tržište.
Provođenje strukturnih promjena, gospodarskog oporavaka i konkurentsko napredovanje traže zajedničko djelovanje ključnih društvenih skupina.“
subota, 16. travnja 2011.
Mjerenje konkurentnosti
Svjetski gospodarski forum (The World Economic Forum) je neovisna međunarodna organizacija predana poboljšanju
O konkurentnosti
Konkurentnost je jedan od onih pojmova koji kroz medije svakodnevno susrećemo ali o njemu i dalje ne znamo dovoljno. OECD (Organisation for Economic Co-operation and Development) definira konkurentnost kao: „Sposobnost zemlje da u slobodnim i ravnopravnim tržišnim uvjetima proizvede robe i usluge koje prolaze test međunarodnog tržišta, uz istovremeno zadržavanje i dugoročno povećanje realnog dohotka stanovništva.“ Međunarodna konkurentnost država, sve do nedavno, objašnjavala se teorijama međunarodne razmjene koje potječu još od Adama Smitha, no današnja globalna ekonomija prekomplicirana je da bi se objasnila tradicionalnim teorijama. Novu teoriju konkurentnosti, prema kojoj nacionalno blagostanje nije nasljedno već se ono stvara ispravnim strateškim izborima, predložio je harvardski profesor Michael Porter. U svom djelu Konkurentska prednost nacija (The Competitive Advantage of Nations) on tvrdi: “Dok se u prošlosti razvitak zemlje zasnivao na komparativnim prednostima, poput jeftine radne snage i prirodnih resursa, danas se osnovom za ekonomski razvitak smatraju napredni faktorski uvjeti zasnovani na znanju, razvijenoj infrastrukturi, visokoj tehnologiji i inovacijama.” Iako kritičari ove teorije zamjeraju Porteru nedosljednost logike u njegovim tvrdnjama te nedostatak empirijskih dokaza, pitanje konkurentnosti i dalje zauzima središnje mjesto u ekonomskim razmišljanjima kako razvijenih tako i zemalja u razvoju.
Više o konkurentnosti na:
petak, 15. travnja 2011.
Dragi posjetitelji, dobro došli!
Cilj ovog bloga je ponuditi čitateljima što više informacija o konkurentnosti, najnovijim događanjima vezanim uz tu temu, trendovima i rezultatima mjerenja kao i priče o konkurentnim pojedincima i organizacijama. Nadam se da će ovaj blog postati mjesto na kojem će se voditi konstruktivne rasprave i generirati ideje o tome kako potaknuti konkurentnost svakog pojednica, organizacije i gospodarstva u cjelini.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)