Inovacije i konkurentnost dva su usko povezana pojma. Na globalnom tržištu kojeg karakteriziju nikad jači konkurentski pritisci te sve sofisticiranije potrebe kupaca poduzeća moraju kontinuirano inovirati svoje proizvode, proizvodne procese te načine i filozofiju upravljanja kako bi preživjela. Važnost inovacija prepoznata je i na sastanku EU Vijeća održanog u Bruxellesu na kojem su doneseni zaključci kako su energetika i inovacije, uključujući radna mjesta, gospodarski rast i konkurentnost općenito, temeljni prioriteti Europske unije do najmanje 2020. godine. EU potiče inovacije provedbom CIP programa. CIP je EU program konkurentnosti i inovacija koji se provodi od 2007.-2013. godine te raspolaže budžetom od 3.62 mlrd EUR. Svrha ovog programa je:
- poduprijeti inovativne aktivnosti (uključujući eko-inovacije),
- osigurati bolji pristup financijama,
- osigurati usluge za potporu poslovanju u regiji,
- potaknuti bolje korištenje informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT),
- pomoći u razvoju informacijskog društva,
- promicati povećano korištenje obnovljivih energija i energetsku učinkovitost.
Osim ovog programa postoje još brojni programi i projekti namjenjeni poticanju inovativnosti no, prema riječima Gorana Radmana, oni neće biti dostatni za ostvarnje punog inovacijskog potencijala Hrvatske. ”Međutim, kako bi Hrvatska bila u mogućnosti realizirati navedene EU ciljeve, neće biti dostatno samo povećati ukupna ulaganja u istraživanja i razvoj. Hrvatski inovacijski sustav bremenit je neodgovarajućim brojem istraživača i zastarjelom strukturom sektora istraživanja i razvoja kojeg obilježava dominantan javni u odnosu na poslovni sektor. Istraživanje i razvoj u poslovnom sektoru čini tek nešto više od 30% ukupnog istraživačko-razvojnog rada i nije se godinama mijenjao, za razliku od drugih zemalja EU u kojima se udio istraživanja i razvoja u poslovnom sektoru stalno povećava. Osim toga, državni sektor istraživački je i razvojno u velikoj mjeri autarkičan i okrenut samom sebi te nije osposobljen obavljati funkciju nositelja suradničkih mreža i zajedničkih projekata te na odgovarajući način organizirati i koristiti ukupno raspoloživa nacionalna i EU sredstva i resurse. To posebno dolazi do izražaja u slaboj znanstveno-istraživačkoj suradnji akademskog i poslovnog sektora, a još i više u indikativno niskoj razini državnih investicija u napredne tehnologije kao poticaju razvoja inovacijskog kapaciteta i tehnološkom razvoju.
Iz svega rečenog moglo bi se zaključiti kako inovacijska politika i odgovarajući sustav podupirućih institucija nisu odgovarajuće usklađeni u funkciji povećanja hrvatskog inovacijskog kapaciteta. Utisak je kako se njima ne upravlja razmjerno njihovom značaju i prema deklariranim ciljevima nacionalne i EU strategije razvoja. Premda sustav čini velik broj institucija, a za programe poticanja inovativnosti se izdvajaju znatna proračunska sredstva, njihova neumreženost, neusklađenost i usitnjenost ne daju odgovarajući učinak. Sustav podržava tradicionalan hijerarhičan i linearan pristup usmjeren invencijama dok se zanemaruje suvremeni matrični i distribuirani pristup usmjeren razvoju inovacijskog kapaciteta prema triple-helix modelu, koji zahtijeva sinkronizirane i suradničke aktivnosti javnog i privatnog sektora odnosno državne uprave, gospodarstva i znanstveno-istraživačke zajednice. Ispravna makroekonomska politika i dalje će biti važan instrument upravljačke sposobnosti nacionalnih vlada, ali njihova glavna pažnja trebala bi biti usmjerena na konkurentnost. Primjeri nordijskih zemalja, koje ujedno kontinuirano zauzimaju i vodeća mjesta na ljestvicama konkurentnosti, pokazuju da je upravo dugoročno ulaganje u nacionalni inovacijski kapacitet temeljna pretpostavka osiguranja njihovog gospodarskog rasta i održivog razvoja. Modernim vladama inovativnost je primarni cilj za ostvarenje uspješne industrijske i poslovne politike, ali i politika u oblastima kao što su obrazovanje, zapošljavanje i oporezivanje. Hrvatska pripada skupini tranzicijskih zemlja čija gospodarstva teže prelasku u fazu ekonomskog razvoja vođenu inovativnošću. Zbog kontinuiranog stagniranja i relativnog slabljenja svoje konkurentnosti Hrvatska bi mogla izgubiti tranzicijsku dinamiku. Hrvatska može unaprijediti svoju nacionalnu konkurentnost povećanjem inovacijskog kapaciteta, a jačim fokusiranjem na ostvarivanje ciljeva EU strategije ’Europa 2020’ ostvariti dinamične stope gospodarskog rasta i društvenog razvoja te dosegnuti prosječan osobni standard građana EU do 2025. godine.”
Nema komentara:
Objavi komentar